Lavoslav Čaklović - javna predavanja


Alternativni eksperimentalni izbori (slides)

U predavanju se raspravlja o prednostima i manama pojedinih glasačkih listića,... kao i o socijalnim aksiomima, teoremima nemogućnosti i teoremu mogućnosti.
Ograničenja i zahtjevi na izborne listiće i izbornu proceduru:
  1. Jednostavan listić ne dovodi glasača u nedoumicu što treba učiniti. U suprotnom se povećava broj nevažećih listića.
  2. Agregacija individualnih preferencija u socijalnu trebala bi biti razumljiva glasaču. U suprotnom se glasač osjeća izmanipuliran.
  3. Ustanoviti proceduru koja provjerava ispravnost glasačkog listića na licu mjesta. Time se umanjuje broj nevažećih listića i mogućnost manipulacije s glasačkim listićima nakon zatvaranja biračkih mjesta.
  4. Manipulativnost je latentno prisutna u svim izbornim procedurama. Ja manipuliram ako dajem prednost onom kandidatu koji nije moj izbor, a s namjerom da umanjim šansu kandidatu favoritu.

Uzročnost i indukcija. Kontračinjenični pristup (slides)

Pod pojmom induktivno rasuđivanje, grubo govoreći, misli se na sljedeće: Ako je nešto istinito za neke pripadnike određene klase onda je to istina i za druge pripadnika te klase (nepotpuna indukcija). Ako se zaljučak primijeni na neodređeni broj ili sve pripadnike klase onda govorimo o poopćenju ili generalizaciji. Obično se indukcija formulira kao proces zaključivanja od posebnog ka općem (Aristotel) ili od manje generalne do više generalne tvrdnje ili... od poznatog na nepoznatom. Ako se poopćenje odnosi samo na neke, nove pripadnike klase, tada ne govorimo o generalizaciji već o ’novim posebnostima’. Indukcija se može odnositi i na zaključivanje o budućnosti na temelju prošlosti, a može se odnositi i na zaključivanje o događajima iz prošlosti na temelju drugih elemenata iz prošlosti. Osnovno pitanje je "Što induktivno zaključivanje čini legitimnim?".
Hume nije koristio termin indukcija, a jedna od njegovih definicija (ima ih više) je sljedeća:
Možemo definirati uzrok kao objekt, kojeg slijedi drugi objekt, a svi objekti slični drugom su sljedbenici objekata sličnih prvom. Drugim riječima, ako prvi objekt nije bio drugi nije mogao biti (Hume, 1975, Section VII, Part II, 60).
Na primjer, ako smo zaključili da su mnogi gavrani (svi koje smo do sada vidjeli) crni, tada očekujemo od sljedećeg gavrana kojeg opazimo da bude crn. To je uzročno zaključivanje.
Sâm Hume zastupa tezu da induktivno rasuđivanje nije forma zaključivanja i njegovo razumijevanje bi trebalo doći iz nekog drugog aspekta, a ne formalno logičkog. Valjanost induktivnog rasuđivanja dolazi od psiholoških faktora koji pomažu u formiranju zakonitosti iz niza pojedinačnih slučajeva.
Uzročnost je jedan od fundamentalnih pojmova u našem zaklučivanju. Princip, poznat pod nazivom princip uzročnosti postulira da se uzročnost ne može propagirati brže od brzine svetlosti čime se vrijeme i uzročnost direktno povezuju. Nedostatak takvog razmišljanja je taj što se time ograničava domena uzročnosti. Filozofija znanosti danas je stavila uzročnost u ontološko središte same spoznaje. Nije jednostavno odgovoriti na pitanja: "Što je to uzročnost? Što je uzrok, a što posljedica?" O tim pojmovima imamo neku predstavu i koristimo ih u svakodevnom životu. U tome i jest problem jer riječi živog jezika mijenjaju značenja ovisno o kontekstu. Možda je lakši zadatak postaviti zahtjeve što od uzročnosti očekujemo, tj. kako bi trebala funkcionirati, uvažavajući rigoroznost znanstvene analize i uvažavajući činjenicu, ponavljam, da je glavni činitelj u kontekstu spoznaje čovjek.
Posljedice ovise o uzrocima, ali uzroci ne ovise o posljedicama. Ako se ne ostvare uzroci tada se ne dešava ni posljedica jer posljedica ovisi o uzrocima. Protučinjenična izjava: "Ako se ne ostvare uzroci tada nema ni posljedice" je dakle istinita. Međutim, ako izostane posljedica, još uvijek mogu postojati uzroci u situacijama kad se pojave uvjeti koji posljedici nisu skloni. Protučinjenična izjava: "Ako izostane posljedica tada nema ni uzroka" nije nužno istinita. Ako kratki spoj na električnoj instalaciji bude uzrokom požara i uništenja kuće, tada izjava: "Ako kuća nije uništena u požaru, to znači da nije bilo kratkog spoja" ne mora nužno biti istinita jer kuća može biti od kamena koji je onemogućio širenje vatre uzrokovanu kratkim spojem. Ovaj i slični primjeri sugeriraju da bi propisno razumijevanje protučinjenične izjave moglo pomoći u razumijevanju uzročne veze.
Filozof David Lewis (1973) razradio je pristup utvrđivanja kauzalnosti događaja \(𝑋 , 𝑌\) utvrđivanjem istinitosti činjenične izjave:
"Kad se dogodi \(𝑋\) tada se dogodi i \(𝑌\)"
i protučinjenične izjave:
"Ako bi izostao \(𝑋\) tada bi izostao i \(𝑌\)"
i treći uvjet kauzalnosti: Ako naslućujemo da je \(𝑋\) uzrok od 𝑌 i da \(𝑌\) nije uzrok od \(𝑋\) onda, predlaže Lewis, treba dodatno utvrditi istinitost izjave:
"Ako bi izostao \( Y ̇\) tada bi izostao i \( X ̇\)".

Protučinjenično razmišljanje je proces vrednovanja uvjetovanih tvrdnji s alternativnim mogućnostima i njihovim posljedicama (tj. "Što ako" tvrdnji). Te alternativne mogućnosti mogu biti vezane za prošlost (napr. "Da princ Ferdinand nije ubijen, ne bi došlo do I svjetskog rata.") ili buduće mogućnosti (napr. "Kad bi Hrvatska izašla iz EU, EU bi se raspala.").
Lewisov pristup dakle mora prepoznati slične uzroke i slične posljedice u realnom svijetu u kojem uzrok i posljedica postoje i u mogućim svjetovima u kojima navodni uzrok ne postoji. Taj je pristup usko vezan s metodom razlike Johna Stuarta Milla (Mill, 1888).
U tekstu ćemo spomenuti neke kontraprimjere koji osporavaju opisani Lewisov kontračinjenični pristup, zbog čega Lewis popravlja i nadograđuje svoju teoriju (Lewis, 2000). Nova teorija nastoji donekle sačuvati Lewisovu prvobitnu zamisao, ali čini se, kao što ćemo vidjeti, bez konačnog uspjeha. Razvoj Lewisove teorije samo površno liči na put znanstvenog napretka kak ga vidi Popper, s tom razlikom što nije nadograđivana opovrgljivim hipotezama (zakrpama) već nepreciznom i nejasnom terminologijom.

Teorija vrednovanja. Agregacija (FOI 2014) (slides)

Preferencija, teorem reprezentacije, stohastička preferencija, graf preferencija, tablica odlučivanja, hijerarhija odluke, metode rangiranja, primjena.

Metode redanja i vrednovanja (pdf)

U ovom tekstu dat ćemo kratki prikaz nekih multivarijatnih metoda iz statistike koje postaju sve zanimljivije u kontekstu rudarenja po podacima, modeliranju zavisnosti među varijablama (specijalno kategorijskih) i izvajanju informacijskih značajki... potrebnih za prepoznavanje objekata. To su:
  1. Principal Component Analysis (PCA)
  2. Correspondence Analysis (jednostavna (CA) i kanonska (CCA))
  3. Metode vrednovanja (s naglaskom na metodu potencijala)
Zajedničko tim metodama je da skup objekata nastoje poredati na nekoj skali. Ovisno o tipu i kvaliteti ulaznih informacija odlučujemo se za jednu (ili više) od metoda za analizu podataka. Skala dodatno može poslužiti za račun mjere sličnosti med̄u objektima i njihovu kategorizaciju/klasterizaciju. Metode su ilustrirane na dostupnim podacima iz literature i podacima dobivenim kliničkim istraživanjima. Neki dijelovi ovog teksta još su u fazi revizije i dio su još nedovršenog znanstvenog istraživanja.